26

srijeda

rujan

2012

Demeter Kossanović

Predak koji je na neki način rodonačelnik drežničkih Kosanovića zvao se prema evidenciji KuK vojske Demeter Kosanović. Vjerojatno je njegovo ime bilo Dimitrije ili Dmitar.
Istraživanjem u dostupnim izvorima Descriptio Croatia, Mirka Markovića, Kratka povijest 3. narodne graničarske regimente Pavla Kusana, Ogulinska pukovnija 1746 do 1873 Željka Holjevca, uvidom u Shematizme austrijske vojske od 1800 do 1820 te u Državnom Arhivu Hrvatske utvrdio sam nedvojbeno slijedeće činjenice:
Demeter Kosanović u razdoblju oko 1793. godine bio je narednik u jezeranskoj satniji ogulinske pukovnije. Tada je i nacrtao kartu Drežnice i bjelolasice koja se nalazi u ratnom arhivu u Beču Godine 1799 15. kolovoza ranjen je u borbama protiv francuza i tada je imao čin natporučnika. Oko godine 1804 kartografira osvojeno područje Drežnik grada te vodi parcelizaciju zemlje i naseljavanje stanovništva. Godine 1805 u vlastitoj nakladi objavio je pjesmu o pohodu ogulinaca protiv francuza te godine. Godine 1814 s činom satnika vodi satniju u napad protiv francuza oko Venecije to jest točnije St. Anne. godine 1816 i dalje je satnik u ogulinskoj pukovniji no 1818. godine bio je na službi u 16. vlaskoj graničarskoj pukovniji također sa činom satnika. Poslije u 1826. godini nalazimo ga u pretplatnicima Šafarikove povijesti slavenskih jezika. I tu moja saznanja o Dmitru Kosanoviću prestaju.
Ovako na hrpi čini se ne baš puno. No osoba koja je krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća crtala karte, pisala pjesme vodila vojnike u bitke, bavila se proučavanjem povijesti jezika svakako je osoba koja se isticala u društvu koje je najvećim dijelom blo nepismeno. Vjerojatno i iz toga izlazi poštovanje koje su drežničani ispoljavali prema obitelji Kosanović

27

petak

srpanj

2012

Ovaj tekst objavljen je na stranici rodoslovlje.hr. http://www.rodoslovlje.hr/istaknuta-vijest/prilozi-citatelja-kosanovici-iz-dreznik-grada

Istraživanje mojih predaka  bilo je  motivirano usmenom predajom o
značaju i važnosti obitelji Kosanović za Drežnik Grad. Osnovni problem u
cijelom istraživanju predstavljao je nedostatak matičnih knjiga.
Matične knjige župe Drežnik Grad prije 1900. godine izgubljene su u
Domovinskom ratu. Za razdoblje nakon 1900. postoje u Matičnom uredu
cjeloviti podaci. U Hrvatskom državnom arhivu postoje presnimljeni
podaci od 1900. do 1939. godine. Također, ne postoje ni katastarska niti
gruntovna povijest k. o. Drežnik Grad koja bi mogla biti korisna za
proučavanje obitelji. Tako su mi izvori za istraživanje devetnaestog
stoljeća postali ograničeni: dostupni su mi bili samo:


  • matica rođenih, umrlih i vjenčanih za Drežnik Grad od 1900.,
  • parice matičnih knjiga u Senjskoj nadbiskupiji za razdoblje od 1826. do 1842.,
  • arhiv Ogulinske pukovnije u Hrvatskom državnom arhivu,
  • katastarski plan k. o. Drežnik Grad iz 1873 i 1896. u Hrvatskom državnom arhivu,
  • suvremeni katastarski plan i gruntovnica dostupni na Internetu preko ARKOD-a i e-pravosuđa,
  • usmena predaja i kontakt sa živim članovima obitelji,
  • razna povijesna literatura,
  • terenski obilazak.,

Istraživanje mi je djelomično olakšano jer je Drežnik Grad relativno
mlado naselje, oslobođeno „malim turskim ratom“ godine 1788. do 1791. te
je Svištovskim mirom pripalo Austriji. Naseljavanje Drežnik Grada
započinje oko 1804. godine.


Početak istraživanja temeljio sam na matičnim knjigama koje su dostupne.


Provjerom u Matičnom uredu u Rakovici ustanovio sam da u Drežnik
Gradu početkom dvadesetog stoljeća postoje dva kućna broja s prezimenom
Kosanović: kućni broj 28 i kućni broj 143.


Uvidom u katastar iz 1873. došao sam do osnovane pretpostavke da je
kućni broj 143 nastao dijeljenjem kućne zadruge koja je bila na kućnom
broju 28. Na kućnom broju 143 stanovali su Bogomir Kosanović, rođen
1874. i umro 1956., oženjen za Baricu Kosanović – to je bio moj pradjed.
Prabaka i pradjed imali su ukupno devetero djece, od kojih je sedmero
preživjelo dječačku dob.


Za najstariju kćerku Milku nisam pronašao podatke, jer je rođena
prije 1900. a nije se vjenčala u župi Drežnik. Ostala djeca rađana su u
rasponu od 1901. do 1915. godine. Na kućnom broju 28 stanovao je Nikola
Kosanović, rođen vjerojatno 1869. i ubijen 1935., oženjen za Mariju
Kosanović, s kojom je imao troje djece te za Ljubicu Kosanović s kojom
je imao još četvero djece.


Moguće je da je on bio bratić mojeg pradjeda, što bi značilo da su
njihovi očevi bili braća. Putem matice rođenih, umrlih i vjenčanih
relativno lako sam došao do godina rođenja djece ove dvojice
kućedomaćina. Usporedbom katastarskih čestica iz 1873. i današnjih koje
se nisu promijenile, osim što su dijeljenjem dobile dodatne razlomske
brojeve, pronašao sam i današnje vlasnike, koji su potomci Nikole
Kosanovića s kućnog broja 28.


U kontaktu s njima relativno sam lagano napravio rekonstrukciju
potomaka Nikole Kosanovića. Također, prema sjećanjima moje majke i prema
uvidu u matice relativno sam lako rekonstruirao i potomke Bogomira
Kosanovića s kućnog broja 143.


Sada je ostao teži dio od oko 1800. do 1900. Polazište mi je bila
priča o tome da je naš predak naseljavao Drežnik i da je umjesto nekog
plemićkog naziva odabrao više zemlje i ostanak u Drežniku. U kontaktima
na terenu uspio sam doći do spomenice škole Drežnik Grad iz 1953. godine
u kojoj je priču o naseljavanju Drežnika tamošnjem učitelju ispričao
moj pradjed. U toj priči taj je Kosanović bio kapetan austrijske vojske i
mjernik te je premjerio novostečenu zemlju i iz okoline Brinja doveo
naseljenike. No, nakon turske provale, pri čemu je većina novonaseljenih
pobijena, ponovno je proveo naseljavanje – ovaj put uspješno.


U jednom razgovoru moja je majka spomenula da bi taj Kosanović mogao
biti Dimitrije ili Dmitar. Proučavanjem knjiga koje se bave Ogulinskom
pukovnijom našao sam na podatke da je Demeter Kosanović, oberleutnant u
ogulinskoj pukovniji, ranjen u borbi protiv Francuza 15. 08. 1799.
godine. Pored toga, spominje se i u borbama oko Venecije u ožujku 1814.
godine, kad je kao satnik vodio jedan napad.




Shematizam iz 1805. u kojem se vidi Kosanović Demeter kao hauptleutnant


U novoj knjizi Željka Holjevca o povijesti Ogulinske pukovnije
objavljena je i pjesma koju je Demeter Kosanović objavio 1805. godine i
čuva se u trezoru NSK. U shematizmima austrijske vojske za 1804. i 1814.
nalazim Demetera Kosanovića kao natporučnika i satnika u Ogulinskoj
pukovniji.


U ovom trenutku počinje duboka pretraga po Hrvatskom državnom arhivu i
fondu Ogulinske pukovnije. No, prije toga stupio sam u kontakt s
gospodinom Dragom Brajdićem, koji se bavi proučavanjem genealogije na
prostoru Rakovice i koji ima puno iskustava u pretrazi arhiva, jer je u
svojim istraživanjima naišao na jako slične probleme kao i ja.


Uz njegovu pomoć pronašao sam trojicu sinova Demetra Kosanovića koji
stanuju u Drežnik Gradu na kućnom broju 28. To su Leopold, Joseph i
Johan Kosanović, rođeni oko 1800 godine. Za Leopolda Kosanovića pronašao
sam u literaturi da je 1848. godine bio u Ogulinskoj pukovniji
natporučnik i da je 1849. prekomandiran u ličku pukovniju s činom
satnika.


Joseph Kosanović bio je 1848. godine potporučnik prve klase da bi
nakon rata u Italiji godine 1849. dobio čin kapetana druge klase. Johan
Kosanović (ako je to taj) bio je dugo godina poručnik u ličkoj
pukovniji. Pretpostavka je da je netko od sinova ovih Kosanovića bio
otac mojeg pradjeda i Nikole Kosanovića, jer tada su vojno sposobni
muškarci relativno brzo sklapali brakove, tako da su već oko 1830. mogli
biti oženjeni i imati djecu.


Pored ovih podataka, pronašao sam još i podatak o Josipu Kosanoviću
koji je umro u Drežniku 20. 07. 1918., a bio je pukovnik u dobi od 50
godina, to jest rođen je 1867. ili 1868. godine, a živio je na kućnom
broju 28. Pronašao sam i podatak da se Jelena Kosanović, 53-godišnja
udovica, vjenčala za Ivana Vukovića, također 54-godišnjeg udovca, s
adresom Rakovica 125 04. 05. 1902. godine.


I to je za sada sve što sam pronašao o obitelji Kosanović iz
Drežnika. Predstoji mi mukotrpno istraživanje upravnih spisa ogulinske
pukovnije te pokušaj pronalaženja još nekih informacija u paricama
matičnih knjiga koje su pohranjene u Senju. U kontaktu s nadležnima
dobio sam informaciju da u tim paricama nema podataka o Kosanovićima.


Drugi dio o slavnoj povijesti obitelji Kosanović isplivao je tijekom
istraživanja sam od sebe. Kako sam već prije naveo, Demeter Kosanović
završio je vojnu karijeru s činom satnika. Godine 1805. napravio je
karte Drežnik Grada i dobio je tamo zamlju. Prema današnjim mjerilima,
to je vjerojatno oko 50 hektara, a možda i više. Njegovi
(pretpostavljam) potomci Joseph, Leopold i Johan također su postigli
visoke činove, a naišao sam i na pukovnika Josipa Kosanovića. Njihovi
potomci nakon raspuštanja Vojne krajine bili su učitelji, mjernici i
zanatlije, poput mojeg pradjeda, službenici i uvažene osobe.




Svatovi sestre autorovog djeda 1928. godine – krajnje desno i lijevo sjede njegovi pradjed i prabaka. Fotografiju ustupio autor.


Kućedomaćin Nikola Kosanović bio je i općinski bilježnik u Drežnik
Gradu i član HSS-a te je smrtno stradao od nikad utvrđenih ubojica nakon
izbora 1935. godine. U nekim knjigama i člancima pretpostavlja se da su
ga ubili pripadnici četničkog pokreta iz jednog susjednog sela.

23

srijeda

svibanj

2012

Početak ozbiljnijeg istraživanja


Nakon postavljanja nekoliko fotografija na rakovicki forum dobio sam dosta precizne odgovore od forumasa branka. Pored ostalog spomenuo jespomenicu škole Drežnik grad u kojoj je Puba Kosanović (to je moj pradjed) opisao naseljavanje Drežnika nakon zauzimanja od turaka. Slijedom te informacije nazvao sam školu u Rakovici u kojoj se čuva spomenica Drežnik grada i ljubaznošću tadašnjeg ravnatelja škole za nekoliko dana stigla je fotokopija iz spomenice. Tekst je bio slijedeći:
Po prilici prije tristo godina, pred naletom Turaka u Crnu goru, narod je bježao zbog njihovog nasilja i maltretiranja (o ćemu historija dovoljno govori, pa nije potrebno pisati), u različite krajeve naše sadašnje domovine. Tom prilikom je u ove krajeve došao neki Kosanović – pradjedšukundjeda Polde Kosanovića sada sa stanom u Drežniku – umirovljeni viši financijski inspektor a isto tako i predak starca Pube Kosanovića, prema čijem izlaganju to i pišem. Dakako, da je Drežnik sa bližom okolicom u to vrijeme bio pust, obrastao u šikaru, nenaseljen itd. S naše strane Korane Ličko Petrovo selo i dalje prema Lici, bila je tada granica turske spahijske vladavine. Austriji je bilo u interesu, da taj kraj nasele i da od stanovništva stvori sebi prvu zaštitnicu na toj granici od provale Turaka pa je povjerila taj zadatak – naseljavanja –tom Kosanoviću koji je bio navodno mjernik i kapetan po činu u austrijskoj vojsci. On je tada išao u Liku – okolicu Otočca – Brinja itd tu nagovarao ljude za naseljavanja u ćemu je uspio. Pošla je velika grupa ljudi naročito u sadašnje Brdine gdje im je on dijelio zemlju. Međutim se dogodila jedna tragedija. Bilo je to navodno jedne nedjelje, kada su skoro svi ljudi otišli u malu crkvicu, za koju se ne zna tko ju je gradio, ali vjerojatno ovi ljudi koji su došli; nosivši sobom vjerske običaje, na sadašnje tako zvano mjesto Crkvište, iznad sadašnjeg Drežničkog groblja. Vršeći svoj vjerski obred, iznenada su došli Turci, opkolili ih i sve poklali. Drežnik je opet postao pust i pred Kosanovićem je stajao novi, isto kao i prije, zadatak.
Ovoga puta on je uspio učiniti isto. Neke slične tragedije se kasnije nisu događale. Drežnik je iz godine u godinu imao sve više stanovnika. Sva stara prezimena: Kolići, Vukovići, Žanići itd, datiraju iz tog doba.
Kosanoviću je tada bilo dozvoljeno, kada je izvršio taj zadatak da i sam sebi uzme zemlje gdje želi i bilo mu je ponuđeno, da primi počasni naziv tadanjih vlastelina, što navodno nije htio primiti, osim što je uzeo – odmjerio zemlju od sadašnjih Brdina do Korane, koji dio još i danas njegovi nasljednici uživaju, dakako sa izmjenama koje su uslijedile kroz historiju.
Ovaj tekst koji je prepričao tadašnjem drežničkom učitelju godine 1954 moj pradjed Puba to jest Bogomir Kosanović odprilike je odgovarao onome što sam i ja slušao od svojeg djeda rudolfa. No sad je trebalo i potvrditi navode iz ove usmene povijesti. To je bio malo teži zadatak.
Prvo godina doseljavanja ne odgovara jer je Drežnik osvojen 1788 godine za vrijeme austrijsko - turskog rata i taj je dobitak potvrđen Svištovskim mirom. No možda je moj pradjed govorio da su Kosanovići došli iz Crne gore prije oko 300 godina to jest negdje oko 1690 što bi moglo odgovarati istini.
Daljnjim proučavanjem literature potvrdio sam podatak o turskom upadu koji je datiran 1809. godine za vrijeme austrijsko- francuskog rat. Na nagovor francuza preko konzula Davida u Travniku Turci napadaju Cetin i Drežnik i zauzimaju ga pri tome paleči i ubijajući zateklo stanovništvo. No već 1810 maršal Marmont pokreće napad na te zaposjednute krajeve i ponovno ih oslobađa. Da li je došlo do pokolja na mjestu "Crkvina" nije poznato no slična priča je i pričana za vrijeme Berislavić bana. No poznat je lokalitet i na tom mjestu ima ljudskih kostiju. No može biti da je bilo i groblje uz samu staru crkvu. Znači utvrdio sam priličnu povijesnu utemeljenost ove izjave jer se dogadjaji poklapaju sa pričom. Sad je ostalo pitanje kako pronači tog kapetana i da li je uopće bio kapetan austrijske vojske

21

ponedjeljak

svibanj

2012

Grob



Dreznik grad bio je za mene mitsko mjesto. Mjesto iz prica mojega djede. Pomalo nestvarno, nedokucivo i daleko. Osim po pricama o mjestu nisam znao nista uopce nisam imao nikakvu sliku sto je to i gdje je taj Dreznik i tko su ti Kosanovici iz prica. Dok se moj djed jednog dana kasnih sezdesetih nije vratio s puta i donio fotografiju groba kojeg je sa svojim sestrama dao izgraditi za svoje roditelje. Ta fotografija prezivjelka je do danasnjih dana i na neki nacin bila jemotiv za istrazivanje predaka. Godine 1991. dreznik grad i cijelo to podrucje bili su pogođeni ratnim zbivanjima. Mnoštvo mrtvih, ranjenih prognanih iz cijelog tog područja do Slunja slijevale su se tih dana u slobodni dio Hrvatske. Svečenik Drežnički Josip Bogović preživio je tešku kalvariju zatočeništva i terora. No ja sam razmišljao o grobu i da li je ostao čitav ili je uništen. Možda sebično no taj grob je bio jedina poveznica mene i Drežnik grada. Nakon rata i smirenja negdje oko dvijetisućite ljetovali smo na moru kod Biograda i na povratku stali smo na Plitvicama. Nakon ručka nastavili smo put i kad sam kod Grabovca vidio tablu za Bihač i Drežnik grad nisam uopće dvojio da li da skrenem. Maglovite priče i nemirna mala djeca dozvolili su mi tek toliko da vidim obnovljenu crkvu i gostionu kod Hodaka. Sjeli smo u auto i produžili dalje za doma. Prošlo je još dosta godina i onda sam otkrio Rakovacki forum postavio neke fotografije. Nakon nekog vremena dobio sam odgovor od jednog Branka koji je dosta detaljno znao i o mojoj obitelji i o grobu i obradovao me je činjenicom da je grob ostao čitav.

17

četvrtak

svibanj

2012

Početak istraživanja



Iako sam zapamtio djedove priče dugo godina nisam imao mogućnosti prouučiti istinitost i vjerodostojnost. Prva priča koju sam provjerio bila je o jednom rođaku kojeg su ubili žandari bar je tako rekao moj djed negdje oko 1935. godine nakon izbora. Postoji jedna anegdota oko tog dogadjaja no dopustite mi da ostane ovaj put nezabiljezena.
Prvi spomen na taj dogadjaj pronasao sam u knjizi: Zdravko Dizdar - Mihael Sobolovski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini 1941.-1945., Tada je mitoloska prica pocela dobijati stvarne obrise. Prosle godine prilikom posjeta Dreznik gradu posjetio sam grob Nikole Kosanovica opcinskog biljeznika. U ozujku mjesecu ove godine na svom blogu u vecernjaku i Zvonimir Despot prenoseci pisanje Dizdara spominje receni dogadjaj:

O teroru i negativnoj djelatnosti četničkih udruženja lokalni organi vlasti slali su brojne pritužbe. Karakteristična je pritužba Kotarskog načelstva u Slunju upućena 12. rujna 1935. Kraljevskoj banskoj upravi u Zagrebu, a u kojoj se zahtijeva raspuštanje četničkog udruženja u Bogovolji. Naime, smatralo se da su četnici iz ovog udruženja ubili 27. kolovoza 1935. općinskog bilježnika Nikolu Kosanovića u Drežnik Gradu. U pritužbi se isticalo i ovo: “Osnivanje ovog četničkog pododbora uznemiruje duhove hrvatskog djela naroda i radi toga jer osnivači samog ovog pododbora imaju vrlo loše moralne kvalifikacije, a osim toga šire uznemirujuće vijesti kao na pr. da će dobiti vojničke puške, bombe i drugo oružje i to sve radi današnjeg političkog držanja hrvatskog djela naroda. U sam pododbor upisalo se oko 30 članova i to samo Srbi, te prema tome sam pododbor ima čisto plemenski karakter…”.
Četnički zločini u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu (1941.-1945.) Valja napomenuti da je tom prilikom bio ranjen i njegov sin Josip Kosanovic. No u knjizi se potkrala pogreska jer je bilo navedeno da je Zvonko Kosanovic bio brat ubijenog a u stvari bio je sin.
Prema pricanju Branka iz Dreznika ovaj dogadjaj jako je odjeknuo u tom kraju jer je Nikola Kosanovic bio iz znacajne obitelji za Dreznik, bio je dobar covjek i uvazeni clan zajednice. I danas nakon toliko godina u Drezniku jos uvijek zivi sjecanje na dobrog Nikolu Kosanovica.
S ovim sam dosao do potvrde jedne od pripovjetki mojeg djeda. Iako osim podatka da se radilo o rodjaku i da je ubijen 1935. godine nisam imao drugih podataka pronasao sam sve dokumente koji su vazni za potvrdu. Ovime sam dobio poticaj i za istrazivanje drugih prica koje su mi nekad izgledale prilicno nestvarne. Prica koje ce me odvuci u dublju proslost skroz do razmedja osamnaestog i devetnaestog stoljeca.

16

srijeda

svibanj

2012

Moj djed 3


Nakon početka drugog svjetskog rata i napada od 6.04.1941 tvornica Mira prestaje s radom i djed se ponovno seli u Borovo u tvornicu koja je tada vjerojatno bila državna. U bBorovu radi do 1961 kada odlazi u mirovinu. Moja majka u Borovu upoznaje mojeg oca i oni se vjenčaju u Borovu i sele u Vinkovce. U vinkovcima sam ja rodjen u lipnju 1961. godine. Nakon 4 godine braka moji se roditelji rastaju i nekako u to vrijeme moji djed i baka sele se takodjer u Vinkovce zamjenom stanova. Od 1967. godine Majka i ja te djed i baka živimo u istoj zgradi vrata nasuprot vratima. Tako je moj djed preuzeo očinsku figuru u mom životu. On je bio prilično tvrd i tvrdoglav uvjeren u svoje bez i malo želje da odstupi pa makar mu se stoput dokazalo da nije u pravu. No moj dje je bio vrhunski obućar i u Vinkovcima je radio dodatno kod jednog privatnika. Svake subote dok bi donio tjednu plaću i ja klinac znao sam dobiti nešto djeparca. No moj djed je pričao i puno priča iz svog kraja. Priča o obitelji Kosanovic koji su bili jako značajni u Drežnik gradu.Priče su bile anegdotalne da bi se sa smijehom prevazišao teški i ponekad tragični slijed događaja. O nekim stvarima se samo spominjalo no nije se puno pričalo i to su uglavnom događaji iz drugogo svjetskog rata. Tako sam u slici o obitelji Kosanović koju sam stvorio imao predstavu o važnosti mojih predaka i značajnoj povijesti obitelji. U ono vrijeme dokumenti su uglavnom bili nedostupni i bilo je velikih problema sa uspoređivanjem priča s dokumentima i verifikacijom usmenih pripovjesti u povijesnim izvorima. Tako je sve to za mene predstavljalo više bajku nego stvarnost.
Poslije su me životni putevi odnijeli na razne strane i sve je bilo prilično potisnuto.
S ovim dijelom završio bih s pričom o mom djedu Rudolfu Kosanoviću rođenom u Drežnik gradu 1902 godine i umrlom u Vinkovcima 1979. godine.

27

petak

travanj

2012

Moj djed 2



Nakon odsluženja vojske djed je ostao živjeti u Zemunu. Položio je majstorski ispit i upoznao već zarucenu djevojku Ljubicu rodom iz Uljanika kod Garsnice koja je radila kao kućna pomoćnica u jednoj obitelji. Djed je uspio oženiti Ljubicu i najhladnije zime 1928 u Zemunu rodjene su moja majka i moja tetka.Baka je postala domaćuca a djed je radio u tvornici dječije obuće Mira u Zemunu. Godine 1931 javio se na oglas iz novina u kojem je Bata trazio radnike za novopokrenutu tvornicu obuce u Borovu. Djed kao kvalificirani majstor dobio je odmah zaposljenje no vec nakon par godina zbog svadje s ceskim poslovodjom i nakon zalbe nekom Maksimoviću koji je bio direktor tvornice i koji mu je odbrusio "moja kapija tvoja avlija" djed ponovno odlazi trbuhom za kruhom ovaj put u Valjevo. No u Valjevu je novopokrenuta tvornica kratko radila i djed se ponovno seli u Zemun u tvornicu Mira.

24

utorak

travanj

2012

Moj djed 1

Moj djed zvao se Rudolf. Rođen je daleke 1902. godine u Drežnik gradu od Majke Barice rođene Požega i Oca Bogomira Kosanovića kojeg su svi zvali Puba. Moj pradjed Puba bio je postolar ili kako su nekad zvali šuster. Njegova kuća koja je ujedno bila i radnja nalazila se u samom centru Drežnika preko puta crkve i blizu osnovne škole. Moj djed je nakon četverogodišnje škole htio biti limar i krenuo je na zanat no brzo se predomislio jer je morao gazdarici na večer prati noge. Vratio se svojem ocu i kod njega izučio postolarski zanat. Rođaci iz amerike poslali su 1920 potvrdu za odlazak no djed je bio vojni obveznik te je umjesto njega u ameriku otišla njegova sestra Ivka brodom Prezidente Wilson iz Trsta i u SAD je pristigla 04.07.1921. godine. Djed je otišao u vojsku u ratnu mornaricu u Boki. Na egzerciru mu je jedan narednik zadavao dodatne vježbe na što se moj djed pobunio da nije po pravilniku. Zahvaljujući svojim vojnim korjenima i rođaku koji je bi časnik u vojski premješten je u Zemun u riječnu ratnu mornaricu.

23

ponedjeljak

travanj

2012

Za početak

Kad sam bio djete djed mi je pričao dosta priča o svojoj obitelji. Iz tih priča slušao sam o slavnoj povijesti obitelji Kosanović u koju istine radi nisam baš vjerovao. Bile su to priče o graničarskim oficirima kapetanima i pukovnicima o mnogo zemlje koju su posjedovali o naglim smrtima i tragedijama. Sve u svemu prilično nevjerojatne priče. Mnogo godina poslije pokušavam sastaviti puzle moje obitelji te sam preko tih priča koje su djelomično izblijedile krenuo proučavati prošlost koja se ogledala kroz moje pretke. Pokazalo se da su mnoge izrečene tvrdnje bile točne. Po malo se otkriva slavna prošlost obitelji koje danas u Drežnik gradu više nema. Ostale su samo ruševine nekada lijepe i ugledne kuće krajiškog kapetana Demetra Kosanovića.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.